Maleno mjesto smješeno tik uz rijeku Mrežnicu, sa malobrojnim žiteljima, godinama prkosi, ali se ponosno nosi sa svojim (ne)zgodnim položajem i borbom s prelaskom skelom preko rijeke Mrežnice. Zorno i vjerno opisan je svakodnevni život, trud, volja i muka kroz pero dječje ruke u članku učenice Ružice Benić objavljenom u školskom listu “Lipovac” Osnovne škole Generalski Stol, koji imate priliku pročitati u nastavku…
Od kuće do škole
Živim u Jankovom Selištu, malom zaseoku kraj rijeke Mrežnice. Udaljeno je od škole pa mi treba dosta vremena za putovanje. Budim se rano, kad prve jutarnje zrake padaju na šumu i selo ispod nje.Sestra i ja se spremimo, pričekamo svoje dvije prijateljice, s kojima dijelimo dobro i zlo na putu do škole. Spuštamo se tada niz brdo i kamenitim i blatnjavim putem kojim goveda idu na pojilo, do rijeke Mrežnice. Tu nas čeka drveni čamac, vezan za čeličnu žicu koja spaja obale. Čamac služi za prijelaz preko rijeke. Njime se mi djeca svaki dan vozimo. Uđemo u njega,počnemo vući žicu za koju je on vezan i on krene prema drugoj obali. Osjećamo se kao da plutamo. Kad je lijepo vrijeme, lako prelazimo preko rijeke. Tada moje prijateljice i ja uživamo u vožnji promatrajući predivan krajolik oko Mrežnice, bistru vodu i živahne ribice u njoj. Slušamo šum slapova i cvrkut ptičica. Razmišljam tada kako priroda ima najlijepše boje, divne melodije i opijajuće mirise. Zima nam donosi velike nevolje. Žica se smrzne, pa teško vučemo, a i ruke nas zebu. Dogodi se da se sve zaledi, žica padne u vodu pa tada nema prijelaza.Teško nam je i kad rijeka nabuja. Izlije se po rijeci, potopi naš čamac i on tako leži dok voda ponovno ne padne, dok se ne povuče u svoje korito. Čamac tada ostane pun blata i vode. Naši ga roditelji očiste i osposobe za ponovnu plovidbu i mi opet krećemo preko rijeke. Mnoga djeca takvo što neće ni vidjeti, a kamo li svaki dan tako putovati. Koliko god nam je to putovanje teško, toliko uživamo ljeti kad se kupamo i skačemo iz našeg čamca u vodu. Prisjećamo se često toga u našim trenucima. Time naše putovanje nije završeno. Još me čeka pješačenje uzbrdo do željezničke postaje, vožnja vlakom, odlazak do škole, pa istim putem natrag. Ružica Benić (Školski list, Lipovac, OŠ Generalski Stol).